Z kao zima, Z kao zmija

U sklopu Egzotične zime posjetitelji su imali priliku naučiti sve o zmijama, o tome zašto su one iznimno važne, ali i kako se pravilno ponašati u prirodi

Zoološki vrt nije jedno od najomiljenijih mjesta u Zagrebu tijekom zime. Većina životinja spava zimski san, hibernira ili pak je posjetiteljima prehladno za šetnju na otvorenom. Stoga je u Zoološkom vrtu od sredine prosinca do kraja veljače organizirano niz predavanja i radionica pod nazivom Egzotična zima. Svake subote posjetitelji će imati prilike upoznati i dodirnuti jednu od životinja.

Plakat

PRIHVATI IZAZOV!

Imala sam tu (ne)sreću da sam “naletjela” u Zoo upravo kada su na repertoaru bile zmije. Da, i ja sam jedna od onih koji se stravično zgražaju na sam spomen riječi zmija. Sam naziv predavanja i izložbe “Prihvati izazov! Upoznaj zmije Hrvatske” kao da je osmišljen za mene. Nakon kratkog razmišljanja odlučila sam da je vrijeme da pobijedim svoj strah i dam priliku zmijama. Možda i nisu tako loše. Izazov prihvaćen!

            Poziv na predavanje i zmijin svlak                                                      Poziv na predavanje

U 11 sati započelo je interaktivno predavanje u paviljonu Insektarij. Okupilo se puno znatiželjne djece, ali i odraslih. Prema njihovim licima zaključila sam da su odrasli vjerojatno došli ovamo prebroditi odbojnost prema zmijama poput mene.

Brojni zainteresirani posjetitelji

Na pitanje voditeljice Tatjane Ćaćić “Na što vas prvo asocira riječ zmija?”, odgovori su bili negativni: strah, otrov i opasnost. Ove radionice osmišljene su da bi se to promijenilo. Predavačica ističe da je cilj radionice educirati ljude o tome koliko su zmije potrebne i korisne u hranidbenom lancu i fauni prirode. Pritom se posebna pažnja posvećuje zmijama Hrvatske.

Zašto su zmije važne?

Zmije su izuzetno važne iz tri razloga:

Važnost zmija: ubijaju glodavce, jedu kukce i hrana su drugim životinjama

Zašto su zmije ugrožene?

Zmije se najčeće ubijaju iz straha i neznanja. Velik broj zmija ubija se prilikom izgradnje prometnica i naselja jer se uništava/izmijenjuje njihovo stanište. Prometnice su također jedno od mjesta na kojima stradavaju. Zbog onečišćenja staništa smanjeje se njihov broj, kao i zbog raširenosti ilegalne trgovine kućnim ljubimcima i krivolova. Unošenje vrsta kojima tu nije prirodno stanište, poput mungosa na Mlijetu, istrebljuje zmije.

Zmije se najčešće ubijaju zbog straha

Zmije u Hrvatskoj

Dok u svijetu postoji 2900 vrsta zmija, u Hrvatskoj ih živi tek 15. Od tih 15 vrsta 3 su smrtonosne:

• poskok

• riđovka
• planinski žutokrug

Od zmija koje žive u Hrvatskoj tu su još bjelouška, polutrovnice crvenkrpica i zmajur, šilac i druge.

Živahna čegrtuša

Neke zanimljivosti o zmijama

Zmije žive u vodi, na zemlji, u zemlji, na granama, a ima i onih koje mogu letjeti. Neke mogu letjeti otprilike 1-2 metra na način da jako rašire kožu između rebara.

Dok čovjek ima 33 kralješka, zmija ih ima puno više. Broj kralježaka varira od 120 do čak 500.

Površina zmijine kože prikrivena je ljuskama. Svlak (zmijska košuljica) je rožnati sloj koji zmija tijekom godine presvlači i odbacuje.

Voditeljica Tatjana Ćaćić djeci pokazuje svlak

Zmija svojom bojom i oblikom očiju pokazuje je li otrovna ili nije. Jake boje mogu biti znak da je zmija otrovna, kao i izdužen oblik zjenice. Isto tako, velike i duge zmije većinom nisu otrovne dok su male otrovne.

Zmije nemaju kapke i spavaju otvorenih očiju. Jezik im služi za njušenje. Plaženjem jezika ispituju okolni zrak. Iako dobro ne vide, mogu izuzetno dobro osjetiti vibracije i titranja izazvana gibanjem.

Prije parenja, mužjaci izvode tzv. borbeni ples. Odmjeruju snage tako što se omataju jedan oko drugog.

Plakat o borbenom plesu

Zmije otrov pohranjuju u vrećicama u ustima ili u zubima. Prema veličini plijena procjenjuju koliko otrova trebaju dozirati da bi ubile plijen. Mlade zmije još ne znaju dozrati otrov već mogu “utrošiti” sav otrov koji imaju. Zato ugriz mlade zmije može biti opasniji i smrtonosniji.

Laži o zmijama

• zmije napadaju ljude – one napadaju samo u samoobrani
• sve su zmije otrovne – u Hrvatskoj postoje 3 otrovne vrste od ukupno 15
• zmije su sluzave – ljuske na površini su građene od keratina što ih čini glatkim i suhim

Osim toga, velika većina ljudi misli da poskok skače. Upravo je prema tome i dobio ime. No, poskok ljeti živi na granama drveća zbog čega ga neoprezni izletnici često istresu s grane. On padne na tlo i u samoobrani počne bježati.

Također guštera blavora mnogi ubrajaju u zmije. Iako izgledom možda podsjeća na zmiju, on je zapravo gušter bez nogu.

Zmije rekorderi

Ovaj vrtuljak zahtijeva JavaScript

Pravila ponašanja u prirodi

“Šećer” na kraju

Osim interaktivnnog predavanja i proučavanja izloženih primjeraka zmija, posjetitelji su mogli pokušati još nešto novo. U paviljonu Tropska šuma mogli su DODIRNUTI i DRŽATI U RUKAMA pravu zmiju. Iako sam uspješno savladala gradivo i naučila nešto novo, nisam ni pomišljala da primim živu zmiju u ruke. Previše toga za prvi puta. Držala sam se na sigurnoj udaljenosti i samo slikala voditeljicu koja je hrabro držala mliječnu zmiju u ruke.

Voditeljica s mliječnom zmijom u rukama

 

Staro opet postalo aktualno

Izložba igračaka razveselila je mlađe posjetitelje, a starije vratila u djetinjstvo

Etnografski muzej u Zagrebu od prosinca 2012. godine do svibnja 2013.godine postat će dom igračaka. Naime, šest mjeseci prikazivat će se izložba pod nazivom “Svijet igračaka”.

O izložbi

Dječje igračke prikazat će se kroz nekoliko izložbi. Središnja izložba “Dječje igračke iz hrvatske baštine” prikazuje igračke iz prošlosti porijeklom iz Hrvatske. Pratit će je izložbe “Iz svijeta igračaka”, gostujuća izložba “Poljske tradicijske dječje igračke” te izložba “Igračka ima srce”.

Etnografski muzej u svojoj kolekciji ima pohranjene igračke porijeklom iz 19. stoljeća i one koje su dospjele na Reprezentativnu listu nematerijalne hrvatske baštine UNESCO-a. Stariji su već zaboravili na te igračke, a mlađe generacije ni nisu upoznate s njima. Stoga je Etnografski muzej odlučio na ovaj način otvoriti svoja vrata i posjetitelje povesti u čudesan svijet igračaka.

“Dječje igračke iz hrvatske baštine”

Dječje igračke oduvijek su važan element ljudskog razvoja, ali i važan dio ljudske kulture. Novi materijali, načini izrade i tehnologije istisnuli su s tržišta “stare” igračke.
Najveći dio izložbe posvećen je igračkama koje su nastale u 19.stoljeću. Igračke su tada izrađivali stanovnici pojedinih sela u organiziranim zadrugama. Ručno se napravljene i u njihovu je izradu uloženo puno truda, vremena i volje. Takvi su predmeti postali iznimna rijetkost, svojom ljepotom ostavljaju bez daha i pridonose očuvanju hrvatske baštine.

Igračke iz 19.stoljeća: oružje, zipke i krpene lutke

Predstavljene su igračke sprecifične za pojedine dijelove Hrvatske. Od Vidovca, Hrvatskog zagorja, Međimurja do Dalmatinske zagore.

Plakati

Izložene igračke većinom su izrađene od drveta i keramike. Najčešće su to prijevozna sredstva, dijelovi namještaja, životinje, posuđe i alati.

Ovaj vrtuljak zahtijeva JavaScript

Osobno bih istaknula Mariju Bistricu. Jednostavno me zadivljuju ručno izrađene i oslikane drvene igračke, a moram priznati i da me vraćaju u djetinjstvo. Uvijek sam kao mala na proštenju prvo trčala na štand tete iz Marije Bistrice. U tom kraju još i danas postoje obitelji koje se bave ručnom izradom i prodajom igračaka. Znanje i zanat se prenosi s generacije na generaciju i time se sprječava izumiranje.

Konj i kočija iz Marije Bistrice

Konjić iz Marije Bistrice

Posebno zanimljiv dio izložbe jest multimedijalni kutak. Posjetitelji mogu pogledati kratke dokumentarne filmove iz Hrvatskog zagorja i Prigorja. U kratkim snimkama majstori prikazuju kako se izrađuju i ukrašavaju dječje igračake.

Multimedijalni kutak

Kratka snimka dokumentarca o izradi drvene igračke

Posjećenost

Prva u nizu izložbi, “Dječje igračke iz hrvatske baštine” prikazana u prizemlju muzeja već je sada privukla velik broj posjetitelja. Mališani su sa zanimanjem zavirivali u svaku rupu i s oduševljenjem gledali mnoštvo šarenih igračaka. Starije pak su se generacije sa sjetom u očima i osmijehom na licima prisjećale djetinjstva.

Zanimljiva prezentacija privlačila je i educirala djecu

Posjećenosti je doprinijela odluka Etnografskog muzeja o besplatnom ulazu četvrtkom. Moram dodati da je izložba također prikazana u pravo vrijeme – za vrijeme zimskih školskih praznika i blagdana. Puno školaraca, ali i starijih upravo je zbog toga imalo vremena “ući u svijet igračaka”.

Dođite i Vi! Odvojite malo svog slobodnog vremena i prisjetite se ili upoznajte igračke iz hrvatske prošlosti poput ove gospođe koja je napisala nekoliko riječi u knjigu dojmova.

Posjetiteljica

Dojmovi posjetiteljice

 

Tribina “Glavni urednici”

Na tribini je ukazano na nepoštivanje zakonskih odredbi glede donošenja redakcijskih statuta i biranje glavnih urednika prema principu podobnosti.

Tribina pod nazivom “Glavni urednici” održana 9.siječnja u Hrvatskom novinarskom društvu, okupila je mnoga poznata imena hrvatske medijske scene. Devet gostiju odazvalo se pozivu i prihvatilo sudjelovati na 3.po redu Novinarskoj srijedi. Velika dvorana Hrvatskog novinarskog društva bila je premala za sve zainteresirane građane i medija.

Puna dvorana HND-a

Tko su bili gosti predavači?

Sudionici tribine: Slavica Lukić (potpredsjednica HND-a), Renato Ivanuš (glavni urednik 24sata), Alemka Lisinski (glavna urednica t-portala), Branko Tuđen (bivši glavni urednik Večernjeg lista), Gordana Vilović (profesorica na Fakultetu političkih znanosti), Dražen Vukov Colić (bivši glavni urednik Danasa), Borna Keserović (bivši glavni urednik Foruma i sadašnji glavni urednik 21.stoljeća), Krešimir Fijačko (bivši glavni urednik Vjesnika). Raspravu je moderirao Dražen Ćurić.

Gosti tribine

Tko se nije odazvao?

Na samom početku veći interes izazvalo je pitanje tko NIJE došao, umjesto pitanja tko je došao. Urednici, moglo bi se reći najvažnijih medija u Hrvatskoj, nisu se pojavili.Među njima se nalaze Mladen Pleše, Dean Šoša, Goran Ogurlić i drugi. Bilo je svakojakih opravdanja. Od redakcijskih obaveza, skijanja, bolesti djece do jednostavnog odbijanja sudjelovanja u svemu što ima veze s HND-om.
Sami novinari prokomentirali su njihov nedolazak. Većina njih složila se da se nisu pojavili jer bi osjećali nelagodu prilikom suočavanja s novinarima i pitanjima. Također smatraju da izbjegavanje javnog nastupa svjedoči o stanju u hrvatskim medijima.

Kako bi trebalo birati glavne urednike?

Slavica Lukić, potpredsjednica HND-a kaže da se kod urednika javlja problem podvojene lojalnosti. S jedne strane trebaju biti vjerni vlasniku medija, a s druge kupcima. Dodaje da je u današnje vrijeme raširen trend lojalnosti samo jednoj strani – poslodavcu. Sve se češće na poziciju glavnog urednika postavlja mlad, neiskusan novinar, bez značajnijeg iskustav i novinarske karijere. Glavni kriteriji pri odabiru postaju lojalnost i spremnost da se bespogovorno ispune očekivanja poslodavca.

Ništa od redakcijskog statuta

Što se samog odabira glavnog urednika tiče, Lukićeva ističe svoje vlastito iskustvo. 2004. godine na snagu stupa novi Zakon o medijima. Na temelju tog Zakona napisala je prijedlog redakcijskog statuta prema kojem bi novinari mogli utjecati na izbor glavnog urednika. Poslodavac je pokušao izmijeniti nekoliko ključnih odredbi, nije bio spreman na kompromis te statut ni dan danas nije donesen. Kaže da je Zakon o medijima iz 2004. godine ostao samo mrtvo slovo na papiru. Pohvaljuje Vladu koja je počela rješavati ovaj problem tako što je već održala nekoliko sastanaka s predstavnicima.

Borna Keserović, Dražen Vukov Colić, Gordana Vilović, Branko Tuđen, Alemka Lisinski, Renato Ivanuš i Slavica Lukić

Tko će koga, ako ne svoj svoga (braniti)?

S druge strane Renato Ivanuš, Borna Keserović i Alemka Lisinski staju u obranu glavnih urednika.

Ivanuš stiče da oni “nisu pali s Marsa” već imaju karijeru iza sebe. Odlučno tvrdi da na svojoj koži još nikad nije doživio pritisak poslodavca ili miješanje u njegov posao. Kaže da glavni urednik u dogovoru s predstavnikom vlasnika kreira uređivačku politiku.

Keserović vidno okreće priču u svoju korist. Prošlog puta, na tribini “Gašenje medija”, jasno je istaknuo da 21.stoljeće ne stoji dobro, da će se vjerojatno ugasiti za manje od godinu dana te da se zasigurno do samog kraja neće znati pravi vlasnik novina. Ovog puta priča se vidno izmijenila. 21. stoljeće su novine transparentne da transparentnije biti ne mogu, vlasnik i izdavač im je Marijan Jurleka, a pritom im prodaja cvijeta i jedine su novine koje zapošljavaju novinare. Što se to tako bitno promijenilo u proteklih mjesec dana? Očito sve! I da, kako kaže, nikad nije osjetio pritisak vlasnika.

Alemka Lisinski, glavna urednica t-portala, također nije rekla ništa protiv svog vlasnika. Ističe da je svaki događaj koji se dogodi u T-Hrvatskom Telekomu tretiran na t-portalu kao i svaki drugi te da pritom ima puno podršku uprave. “Da se osjećam produženom rukom Ivice Mudrinića, ne bih radila ovaj posao.”, odgovara Lisinskijeva na provokacije moderatora Dražena Ćurića i dodaje da je okusila pritiske koji su dolazili sa strane, ali ne i od vlasnika.

Moderator Dražen Ćurić

Tko se ne boji priznati?

Naravno, pritisak je priznat samo u slučaju već ugašenih medija (Danas i Vjesnik) te u kontestu prijašnjeg političkog režima (za vrijeme komunizma i Tuđmana). Krešimir Fijačko kaže da je za vrijeme komunizma bilo manje pritisaka nego 93. i 94. Branko Tuđen, bivši glavni urednik Večernjeg lista priznaje: “sad kad čitam neke tekstove mi je neugodno, no onda se nije moglo drugačije.”

Kakvo je stanje?

Profesorica s Fakulteta političkih znanosti, Gordana Vilović, nije nimalo optimistična. “Stanje u Hrvatskoj je puno lošije nego u ostatku Europe, no isto je na Balkanu.”, tvrdi. Prema njenu mišljenju novinarstvo je u Hrvatskoj na samrtnoj postelji. Novinare smatra inteligentnim ljudima koji se ne bi smjeli u potpunosti predavati vlasnicima medija. Također treba doći do razbijanja zidova između novinara i glavnog urednika da bi se poboljšala njihova suradnja.

Dražen Vukov Colić, Gordana Vilović, Branko Tuđen, Alemka Lisinski

 

In memoriam

U spomen na Damira Mavrina održan 1.otvoreni šahovski turnir u Međimurju

Povod turniru

Damir Mavrin bio je osnivač i dugogodišnji predsjednik Šahovskog kluba “Miklavec”. Kao strastveni zaljubljenik u šah u Šahovski klub “Miklavec” doveo je veliku većinu igrača koji danas igraju u stalnoj postavi. Prošle je godine iznenada umro nakon kratke bolesti.

Kolege šahisti na čelu sa sadašnjim predsjednikom Damirom Srpakom, pokrenuli su inicijativu da se u spomen na Mavrina organizira Memorijalni turnir koji će prerasti u tradicionalni.

Slika preminulog Damira Mavrina

O turniru

Šahovski klub “Miklavec” već je ljetos započeo pripreme za turnir. Sama ideja o organizaciji turnira svesrdno je prihvaćena od strane Damirove obitelji, kolega šahista i općine Podturen. Nakon dugotrajnih priprema i sređivanja dozvola, određen je termin održavanja turnira.

Turnir je održan od 3. do 6.siječnja 2013. godine. Osim što je on memorijalnog karaktera, ujedno je i prvi otvoreni šahovski turnir u Međimurju. Prijavilo se ukupno 58 igrača, od čega dva igrača iz Mađarske i jedan iz Slovenije. Neki su došli čak i iz Rijeke, Splita i Zagreba na turnir.

Ovako velik odaziv šahista, među kojima su bila i neka poznata šahovska imena, svjedoči o tome koliko je ime Damir Mavrin cijenjeno u šahovskim krugovima.

Popis prijavljenih igrača

Mjesto održavanja turnira bila je dvorana kavane “Cobra” u Podturnu. Šahistima koji su doputovali iz udaljenijih gradova, kavana “Cobra” osigurala je i adekvatan smještaj i tople obroke.

Glavni sudac turnira bio je Saša Stanković, dok su pomoćni suci bili Zoran Srnec i Zvonimir Glavina.

Način igre

Turnir je otvoren u četvrtak, 3.siječnja u 16 sati. Nakon uvodnih riječi organizatora, prva partija započela je u 17 sati. Sljedećih se dana igralo po dvije partije dnevno. Jutarnje kolo započelo je u 10 sati, a popodnevno u 16.30 sati.

Tijekom četiri dana održalo se ukupno sedam kola po švicarskom sustavu natjecanja u tri kategorije: rejting do 1800 bodova, rejting do 2000 bodova i rejting do 2200  bodova.

Partije su se igrale po 90 minuta s 30 sekundi dodatka po potezu.

Partija

Dugotrajno razmišljanje i pripreme za idući potez

Iako neki imaju predrasude da je šah muški sport (neki ga čak ni ne smatraju sportom), na turniru se našlo pet žena.

Žena vs. muškarac

Žena “u akciji”

Pobjednici i nagrade?

Upisnina je po igraču iznosila je 150 kuna, a na sam dan turnira 200 kuna. Igrači s rejtingom većim od 2400 i igračice s rejtingom većim od 2200 bodova, pošteđeni su plaćanja upisnine.

Nagradni fond turnira iznosio je 8000 kuna. Podijeljen je na sljedeći način:

• 1.mjesto: 1800 kuna
• 2.mjesto: 1400 kuna
• 3.mjesto: 1000 kuna

Osim prva tri mjesta na ukupnom turniru, šahisti su nagrađeni i u tri kategorije: rejting do 2200 bodova, rejting do 2000 i rejting do 1800 bodova. U sve tri kategorije najbolja trojica igrača primila su novčanu nagradu u rasponu od 200 do 700 kuna.

Osim novčanih nagrada, najbolji igrači dobili su pehare i diplome.

Pehari

Vrijedno je spomenuti Julijana Plenču iz Šahovskog kluba Rijeka koji je postao apsolutni pobjednik turnira. Drugo mjesto pripalo je Nemethu Miklosu iz Šahovskog kluba Stridon, a treće Robertu Lončaru iz Šahovskog kluba Zagreb.

Tajana Turk proglašena je najuspješnijom ženom turnira, Matija Ostović najuspješnijim juniorom, a Jadranko Plenča najuspješnijim kadetom.

Nagrađeni šahisti

Opširniji pregled svih partija kao i rezultate turnira možete pronaći na stranicama Hrvatskog šahovskog saveza i Šahovskog saveza Međimurske županije.

 

Radionice za vrijeme zimskih praznika

Knjižnica “Nikola Zrinski” Čakovec tijekom zimskih praznika organizirala je niz kreativnih radionica za mališane i djecu školske dobi.

Većina školaraca s nestrpljenjem očekuje školske praznike. Kako ljetne tako i zimske. Posljednji tjedan nastave počinje veliko odbrojavanje. 3,2,1 i praznici napokon počinju! Školske obaveze, učenje i zadaće zamjenjuju igra, veselje i opuštanje. Prvog dana praznika sreća i osjećaj slobode su neopisivi. No, kako dani prolaze stvari se polako mijenjaju. Nakon samo nekoliko dana pojavljuje se najgori neprijatelj djece – dosada. Većina djece već nakon nekoliko dana ne zna kuda sa sobom i jedva čeka da nastava ponovno počne. Knjižnica “Nikola Zrinski” Čakovec odlučila je stati na kraj dosadi i zabaviti djecu tijekom praznika. Kako? Radionicama. 😀

Plakat

O radionicama

Nakon božićnih i novogodišnjih praznika Knjižnica “Nikola Zrinski” Čakovec organizirala je likovno-literarno-kreativne radionice za djecu i mlade. Radionice se održavaju u prostoriji igraonice Bamblek, u sklopu knjižnice i čitaonice.

Uvjeti za prijavu su jednostavni. Potrebno je biti školarac, član Knjižnice “Nikola Zrinski” Čakovec i brzo se prijaviti na željenu radionicu. Naime, broj polaznika limitiran je na 10 što je malo zakompliciralo situaciju.

“Maša i Božić”

Prva radionica pod nazivom “Maša i Božić” održala se tik nakon novogodišnjih blagdana, točnije 2. i 3. siječnja od 10.00 sati do 11.30 sati. Namijenjena je bila školarcima od 1. do 4. razreda osnovne škole.

Ukrasi na zidu igraonice

Radovi i prigodna pjesmica

Pošto je “Maša i Božić” literarno-likovno-kreativna radionica možemo pretpostaviti da obuhvaća čitanje i crtanje/slikanje/stvaranje. “Uzeli smo knjigu Sanje Pilić pošto je djeca jako vole. Ovo je njena novoobjavljena knjiga pa smo je, evo, pročitali i na osnovu toga smo radili male likovne aktivnosti.” kaže voditeljica radionice, od milja zvana teta Blaška.

Teta Blaška i polaznici radionice

Prvi dan radionice djeca su zajedno s njihovom tetom čitala odabranu knjigu “Maša i Božić.” Nakon toga zajedno su razgovarali o knjizi, odgovarali na pitanja voditeljice i prepričavali “svoje verzije” priče koje vas mogu nasmijati do suza. Sve u svemu, u dobrom društvu i uz dobru zabavu, vrijeme je brzo proletjelo.

Drugi dan radionice bio je namijenjen likovnim aktivnostima. Na istu temu djeca su ovog puta morala osmisliti ukrase za Mašin bor. Svoje su ukrase najprije napravili i oblikovali pomoću gline. Glina je potom išla na sušenje. Nakon sušenja na red je došao najzabavniji dio – ukrašavanje.

  

Pribor za ukrašavanje

Glinene ukrase bojili su temperama ili vodenim bojama, a kao šećer na kraju na njih su dodavali šljokasti prah u boji ili lijepili detalje u boji. Najzabavniji je bio šljokasti prah oko kojeg je skoro nastala svađa. Svatko je želio biti prvi i prvi imati šljokice na svom ukrasu za bor. Nakon ukrašavanja, pogađate, šljokica je bilo više na licima, odjeći i rukama nego li na ukrasima. Da bi dobili što uočljivije ukrase, teta Blaška je osmislila ideju s cd-om. Gotove ukrase djeca su mogla pričvrstiti za cd koji pri vrtnji proizvodi efektan odbljesak.

Veseli šljokasti ukrasi

Kreativni ukrasi za Mašin bor

Radionica je završila na najbolji način: igrom, smijehom i slatkišima. Ukrasi su ostavljeni na sušenju, a za to vrijeme djeca su sjela u krug i igrala igru pokvareni telefon. Čim sam čula koja je igra na reperoatu, znala sam da su zabava i smijeh do suza zajamčeni. I nisam se prevarila. Tema je također bila Maša pa je svatko trebao smisliti rečenicu koja se tiče priče književnice Sanje Pilić. Telefon se naravno puno puta pokvario i prenio krivu poruku od pošiljatelja do primatelja ili poruka uopće nije dospjela do primatelja.

Igra pokvareni telefon

Par minuta prije 11:30 sati mame su već nestrpljivo čekale svoje mališane pred vratima igraonice. Teta je na kraju svim polaznicima podijelila bombone, čokoladice i štapiće i zahvalila im na lijepom druženju. Mališni pak su punih ruku slatkiša ponosno odjurili svojim mamama pokazati izrađene ukrase.

Još radionica?

Teta Blaška najavljuje da će se 8.,9. i 10. siječnja održati trodnevna kreativna radionica “Nema zime”. “Sljedeći tjedan bude radonica za veće, za sedmaše i osmaše. Čak mogu i srednjoškolci doći.” navodi teta Blaška. “Nema zime” je ekološki osvještena radionica koja će polaznicima ukazati na važnost recikliranja time što će se koristiti reciklirani materijali. Voditeljica radionice bit će teta Helena. Školarcima će osim već poznatih tradicionalnih hobby-likovnih tehnika pokazati i neke od suvremenih hobby-tehnika.
Ukoliko ste zainteresirani, požurite jer je broj mjesta ograničen! 🙂

Plakat

 

“Vještičji” savjeti

Na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu 20.prosinca predstavljena je knjiga “Komunikacijske strategije magije”

Profesor na Fakultetu političkih znanosti Božo Skoko, smislio je način kako privući što više studenata na svoje predavanje. Naime, na svoje kolegij Strategije odnosa s javnošću, koji predaje drugoj godini diplomskog studija novinarstva, pozvao je goste predavače. I to ne bilo kakve. Već dvije zanimljive, u neku ruku i kontroverzne javne osobe. Da bi stvar bila još bolja, gošće su pozvane da predstave svoju knjigu koja je u javnosti izazvala podvojena mišljenja.

Provokativna knjiga provokativnih autorica

Komunikacijske stručnjakinje Mireli Holy i Sonji Hodak autorice su knjige “Kominikacijske strategije magije.” Na Fakultetu političkih znanosti studentima su predstavile svoju knjigu, porazgovarale s njima o stanju u profesiji, ali i odgovorile na sva pitanja studenata.

Sonja Hodak, Mirela Holy i Božo Skoko

Kako je knjiga nastala?

Mirela Holy je nakon suradnje s Agencijom za odnose s javnošću došla do šokantne spoznaje. Naime, kaže da velik broj poslovnih subjekata uopće ne razumije što je PR i koje su njegove funkcije. Čak ni kolege i kolegice nisu upoznati s tim. Da bi to promijenila, odlučila je napisati komunikacijski priručnik koji bi poboljšao komunikacijsku kulturu. Iako postoje priručnici, kaže da su oni pisani suhoparnim jezikom. Ona i Sonja Hodak stoga su se opredijelile za neformalni jezik i napisale tzv. “vještičji” priručnik.

Sonja Hodak dodaje da su se odlučile na set alata koji nazivaju vještičji elementi jer su nebrojeno mnogo puta prozvane vješticama. Bilo zbog svog načina odijevanja, bilo zbog onog što govore.

Studentima su otkrile i svoj vještičji recept uspjeha. Tajni sastojci njihove knjige su: ironija, autoironija, sarkazam, autosarkaza i psovke. Na kraju sve začiniti zafrkantskim imidžom.

CIjeli proces izrade “vještičjeg” priručnika trajao je 3-4 mjeseca. Promocija je prikladno održana na Noć vještica. Iako je prije trebala ugledati svjetlo dana, izdavanje je pauzirano zbog trajanja Mirelinog mandata na mjestu ministrice okoliša.

Reakcije javnosti

Obje su autorice iznenađene odazivom javnosti. U početku su sumnjale u kvalitetu svog rada, no nakon što su čule pozitivne rekacije i same su krenule čitati i zaključile da su obavile dosta dobar posao. Mnogi ih ljudi zbog načina pisanja nisu doživjeli ozbiljno. Neki su otišli toliko daleko da su ih prozvali prostakušama. A kritike o infantilnosti prihvaćaju kao kompliment.

Knjiga “Komunikacijske strategije magije” (preuzeto)

Nekoliko korisnih savjeta studentima

Nakon nekoliko uvodnih riječi o svojoj knjizi, gošće predavačice studentima su dale nekoliko korisnih savjeta s područja PR-a i strateškog komuniciranja. Pokušale su objasniti važnost komunikacije i strateškog planiranja.

“Najbitnije u cjelokupnom procesu planiranja je definiranje ciljeva” naglašava Mirela Holy. Dodaje da treba imati jasnu viziju onog u što se upuštamo. Za primjer uzima uspješna društva. Kroz povijest uspješna su bila ona društva koja su planirala, točnije koja su imala strateško planiranje. Ciljevi moraju biti mjerljivi da bi se mogla provjeriti (ne)uspješnost projekta.

Mirela Holy

Politička vs. korprativna komunikacija

Mirela Holy, iako ističe da se nije bavila političkom komunikacijom, smatra da u političkoj komunikaciji vlada totalna anarhija. Komunikacijske strategije pišu se samo radi formalnosti. Tek se za vrijeme kampanja malo sustavnije komunicira. Političare također nije poštedjela svog mišljenja. Smatra da su jako tašti ljudi koji vole imati dobre odnose s novinarima. Novinarima plasiraju informacije, a medije koriste za unutarstranačke i međustranačke obračune.

Sonja Hodak orijentirala se na koroprativnu komunikaciju. Korporacije dijeli na one koje totalno ignoriraju komunikaciju, one koje su na pola puta i na one koje razumiju sinergiju komunikacije i strateškog planiranja. Multinacionalne kompanije ističe kao one koje su najbolje na području komunikacije. Hrvatsku pak ne vidi kao državu koja ima velike i svježe teorije o komunikaciji.

Rješenje za ovu situaciju?

Kako da odnosi s javnošću razviju dobre odnose s medijima u ovakvom okruženju? Mirela Holy ističe da je najvažnije sačuvati integritet. Uvijek treba biti iskren prema novinarima i oni će to cijeniti. Od laži nitko ne profitira te prije ili kasnije ispliva na vidjelo.

Goruća tema-ostavka ministrice

Velika većina studenata došla je na predavanje upravo zbog Mirele Holy. Ne zbog Sonje Hodak, ni zbog njihove knjige. Prva asocijacija na Mirelu Holy jest: bivša ministrica okoliša koja je dala ostavku. Tako ni ovo gostovanje nije moglo proteći bez da se otvori ta tema. Bivša ministrica spremno je odgovarala na sva pitanja, bez obzira što nisu u skladu sa svrhom njenog gostovanja na Fakultetu.

Odgovor Mirele Holy na pitanje ostavke s mjesta ministrice

Pogled u budućnost

Optimizma u svezi budućnosti strateškog komuniciranja ne fali. Kažu da se nudi puno projekta na koje svatko može aplicirati. Ulazak u Europsku uniju imat će pozitivne posljedice. Nestat će neke barijere i poslovanje će biti olakšano.

Sudeći prema pozitivnim reakcijama javnosti na njihovu knjigu, zaključuju da je u hrvatskoj javnosti sazrijela svijest o potrebi strateškog komuniciranja. Ljudima je dojadio balkanski poslovni model i okreću se strateškom planiranju.

 

Kakve je sudbina medija u Hrvatskoj?

Hrvatsko novinarsko društvo 12.prosinca organiziralo je 2. po redu Novinarsku tribinu srijedom pod nazivom “Gašenje medija”

Kako stoje hrvatski mediji?

Novinarstvo u Hrvatskoj je u iznimno lošem stanju. Osim senzacionalizma i žutila koji su preplavili još uvijek “žive” medije, puno njih suočava se s borbom za opstanak. Recesija i kriza ostavili su svoj trag i u novinarstvu, posebice tiskanom.

Poznati inozemni naslovi poput Financial Timesa i Newsweeka ugasili su svoja tiskana izdanja. U Hrvatskoj su u prošloj 2012. godini prestali izlaziti značajni mediji : Vjesnik, Nacional i Forum.

Mediji ugašeni u 2012.godini

Mnogi novinari ostaju bez posla i postaju samo još jedna brojka na listi nezaposlenih. Ostali mediji nastoje preživjeti krizu i očuvati radna mjesta dok im nad glavom visi zastrašujuće pitanje: “Tko je sljedeći?”

Tko je sljedeći?

Upravo se o ovim temama promišljalo i razgovaralo na tribini održanoj u Hrvatskom novinarskom društvu 12.prosinca. Tribina intrigantnog naziva “Gašenje medija” okupila je mnoge novinare, urednike i zainteresirane građane. Govornici na tribini bili su eminentni novinari i (bivši) urednici “ugašenih novina” u Hrvatskoj:

dr.Jelena Jurišić (profesorica na Hrvatskim studijima), Borna Keserović (prije Forum, sada urednik 21.stoljeća), Iva Borković (Vjesnik), Ivica Đikić (Feral), Ante Pavić (Business.hr), Brako Vukšić (saborski Odbor za medije), Ana Raič-Knežević (HND), Andrej Matijašević (Sindikat novinara Hrvatske) i moderator Marinko Jurasić.

Panelisti i moderator

O čemu je bila riječ?

Govornici su pretežno pričali o svojim iskustvima u “ugašenim medijima” i kritički se osvrnuli na današnje stanje na medijskoj sceni.

Jelena Jurišić, profesorica na Hrvatskim studijima, nazvala je današnje stanje u novinarstvu kloniranjem, kanibalizacijom vijesti i novinarstvom copy-paste.

Također je nadodala da je u neoliberalnoj demokraciji jedni cilj profit. U želji za profitom mediji zaboravljaju da imaju i društvenu uloge već svoje čitatelje vide samo kao kupce ili potrošače.

“Novinarski tekst je prilog reklami”, ističe Jurišićeva. Prema njenu mišljenju uzrok tome su vlasnici medija. Oni vide samo profit i podređuju se oglašivačima, čime se mediji srozavaju na razinu industrija. U drugi se plan stavlja društvena uloga medija – oblikovanje javnog mnijenja i kritičko promišljanje. Time ukazuje na još jedan problem novinarstva koi postaje sveprisutan – prikriveno oglašavanje.

Tko je KRIVAC?

Država?

Vjesnik je jedna od novina koja je ugašena prošle godine. Prestao je izlaziti nakon 72 godine postojanja na tržištu.

Osim krize i pojave Interneta, Iva Borković krivi i same vlasnike medija za propast. “Vjesnik je također imao svog vlasnika, no tragično je što je to država”, dodaje Borkovićeva.

Vjesnik nije u probleme upao preko noći. 20 se godina borio s problemima, a država je tih 20 godina mirno gledala njegovu propast. Nije odlučila intervenirati i spasiti ga. Ostala je gluha na zahtjeve novinara i izradu Zakona o Vjesniku. Umjesto da ga okrene javnosti, država ga je uporno  koristila kao političko sredstvo i državno glasilo. Vjesnik je time bio osuđen na propast.

Vjesnik

Vlasnici preko medija “peru novac”?

Ante Pavić iz Business.hr-a također prstom upire na vlasnike medija. Iz svog iskustva govori da vlasnici osnivaju različite business media grupe pri čemu medije koriste za prebacivanje novca. Javno priznaje: “Kroz Business.hr kao kroz sito su prelazile različite firme, novac!” Kao primjer tome navodi da je Business.hr imao 82 milijuna dobiti, no prikazivao se kao gubitaš.

Novinari su sami krivi za propast?

Velika hajka digla se nakon govora Branka Vukšića, predsjednika Odbora za informiranje, informatizaciju i medije u Hrvatskom saboru. On je prikazao i drugu stranu medalje, što se očigledno nije svidjelo prisutnim novinarima.

Dok novinari najčešće za sve krive politiku, Vukšić im poručuje: “Sve ovisi o vama. I ne slažem se da politika nije partner. Na politiku se može utjecati da postane partner.” Dodaje da se novinari moraju angažirati, biti složni i sami potaknuti promjene.

Koji su razlozi popadanja medija?

Nedostatak oglasa?

“Feral se ugasio jer mu je u zadnje 3-4 godine falilo otprilike 10.000 eura mjesečno da pokrije troškove”, kaže Ivica Đikić te dodaje “Nismo mogli riješiti problem oglašavanja na 2-3 strane po broju da bismo mogli uspjeti.”

Problem nije bila nezainteresiranost oglašivača. Oglašivači su bili zainteresirani jer je Feral bila čitana i cijenjena novina. “No politički nije bilo oportuno oglašavati se u Feralu”, ističe. Podzemene kampanje vođene protiv Ferala naposljetku su “otjerale” oglašivače.

Đikić je na kraju iskazo i svoj skepticizam prema novoj Vladi. Kaže da država mora prisliti i natjerati privatne vlasnike da rade kvalitetne i kritičke novine. No, smatra da nema interesa u vladajućoj strukturi da se radi takva vrsta medija. Ističe da ne vidi državu kao deus ex machinu koja može riješiti ama baš sve probleme novinarstva. Država može samo pokazati smjer i prisiliti vlasnike medija da se bave novinarstvom.

Ante Pavić i Ivica Đikić

Pad tiraže?

Bivši urednik još jednog ugašenog medija Foruma, Borna Keserović, smatra da je nedostatak oglasa samo floskula koju koriste mediji kao opravdanje. Prema njegovu mišljenju, razlog je godišnji pad tiraže koji iznosi između 10 i 30%.

Keserović ima krajnje loše mišljenje o današnjim novinama. Smatra da “Novine više nisu industrija. One su tamo gdje su počele – PR, pamfleti, bilteni koji ne trebaju ni politici ni oglašivačima.”. Dodaje da se danas traže plaćeni oglasi lijepo upakirani prikrivenim oglašavanjem. Politika pritom ni ne pokušava prikriti da ekspolatira medije u svoju korist.

Još jedan od problem koji je istaknuo odnosi se na kvalitetu sadržaja. Ističe da nije teško napraviti medij koji će biti čitan, zanimljiv i komercijalan. Problem leži u tome što se ne cijeni kvalitetan rad. Privatni vlasnici ne žele platiti istraživanja i dobiti kvalitetan sadržaj. Već se objavljuje nekvalitetan sadržaj, smanjuje se broj čitatelja i dolazi do gašenja medija.

Borna Keserović, bivši glavni urednik Foruma, a sadašnji glavni urednik 21.stoljeća

Tko može pomoći?

Novinari financijski nisu previše samostalni. Suočeni su s masovnim otkazima, smanjenjima plaće ili ne dobivanjem plaće. Najčešće se upravo zbog financijskih poteškoća najprije iščlanjuju iz Hrvatskog novinarskog društva i Sindikata novinara Hrvatske, smatra Ana Raič-Knežević iz Novog lista. Broj novinara time je iznimno reduciran.

Andrej Matijašević iz Sindikata novinara Hrvatske nadovezuje se na riječi Ane Raič-Knežević. Ukazao je na statističke podatke: izgubljeno je 200 radnih mjesta u protekle 2 godine, a plaće u novinarstvu pale su za 20%.

Moderator Marinko Jurasić tvrdi da su krivci sami novinari i da samo oni mogu promijeniti ovu situaciju. Kaže “Problem je u nama novinarima.” te dodaje da “Nema ozbiljne, kritičke mase koja shvaća što se dešava.”. Kao jednu od prepreka vidi i nesređeno medijsko zakonodavstvo.

Branko Vukšić iskopao je na površinu jedan od gorućih problema koji se konstantno gura pod tepih – problem licenci. Šokantno, ali nažalost istinito tvrdi: “Vi možete osnovati medij bez jednog novinara. Jer novinar je onaj koji piše.”. Moram priznati da i mene kao buduću novinarku ovakvo stanje zabrinjava i frustrira. Danas novinar može biti svatko tko zna sročiti nekoliko rečenica. Vukšić je također spoznao važnost ovog problema. Zato poziva novinare da se ujedine, iniciraju i zatraže od Odbora za medije da se nešto promijeni. Dodaje da se problemi neće riješiti sami od sebe, već je potrebno donijeti medijsku strategiju.

Iva Borković, Ante Pavić, Ivica Đikić, Borna Keserović i Branko Vukšić

Moguća rješenja iliti fiks ideje

Licenciranje koje je predložio Vukšić, izazva je burne reakcije javnosti. Jedna strana podržava licenciranje (pretpostavljam oni koji su završili novinarstvo). Italija i Belgija navedene su kao zemlje u kojima postoje licence za novinare i u kojima takav sustav savršeno funkcionira. S druge strane bilo je i onih koji se tome protive (vjerojatno oni koji veze s novinarstvom nemaju). Takvi su igrali na kartu slobode izražavanja. Iz publike su se čule floskule da je sloboda izražavanja važnija od licenciranja (dobro da nisu i 1.amandman Ustava SAD-a spomenuli).

Kao jedno od mogućih rješenja uzeto je u obzir i formuliranje novog zakona. No, i ta je ideja imala svoje pobornike i protivnike. Najčešće primjedba bila je: “Imamo već dosta zakona, ne treba nam još jedan!”

Nekolicina entuzijasta predložila je da HND kupi Vjesnik i da se onda vidi koliko novinari vrijede. Neki su se jako zagrijali za tu ideju, dok su se drugi samo podsmjehivali i kolutali očima.

Promišljanja jedne studentice

Nakon slušanja ove tribine osjećala sam se jadno. Kao dijete kojem netko oduzme najdražu igračku. Glavom su mi zujale različite misli. Od toga da sam trebala slušati mamu kad mi je govorila da upišem farmaciju. O tome da je sve što nas uče na fakultetu laž. Do toga da neću moći naći posao i da ću postati samo još jedno ime na popisu nezaposlenih.

Sažetak ove tribine: mlaćenje prazne slame. Najveći problem vidim u tome što novinari nisu složni i ujedinjeni. Svatko ima neku svoju viziju, svoju fiks ideju i svoje želje. Način na koji to pokušavaju izraziti još je gori. Ponašali su se ko’ djece u vrtiću. Ne, djeca barem slušaju jedni druge. Konstantno su jedni drugima upadali u riječ, nadvikivali se i dobacivali neumjesne komentare. Zar zaista ne shvaćaju da im je jedno zajedničko – ova surova stvarnost? Zar ne shvaćaju da moraju naći neki kompromis žele li promijeniti stvari? Zar ne shvaćaju da samo ujedinjeni mogu nešto postići? Žalosno. Žalosno je što misle da će netko drugi riještiti njihove probleme, umjesto da se sami pokrenu. Žalosno je što sam na 4.godini studija novinarstva shvatila da su novinari sami krivi za situaciju u kojoj se nalaze.

 

Mediji,pratite putokaze!

Na Međunarodni dan ljudskih prava, 10.prosinca, u zagrebačkoj Kući ljudskih prava održana je promocija knjige “Putokazi prema slobodnim i odgovornim medijima”.

          

                                                “Putokazi prema slobodnim i odgovornim medijima”

O projektu

Milana Romić, programska voditeljica u Kući ljudskih prava, Viktorija Car, profesorica na Fakultetu političkih znanosti, Sanja Sarnavka, predsjednica udruge B.a.B.e. i upravnog odbora Kuće ljudskih prava te Nenad Zakošek, dekan Fakulteta političkih znanosti, predstavili su projekt pod nazivom “Putokazi”.

 Milana Romić, Viktorija Car, Sanja Sarnavka i Nenad Zakošek

Projekt Putokazi osmislila je zagrebačka Kuća ljudskih prava, a proveden je u suradnji s Fakultetom političkih znanosti u Zagrebu. Financijska sredstva za navedeni projekt i istimenu publikaciju osigurala je Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva.

Zajedničkim snagama publikaciju “Putokazi prema slobodnim i odgovornim medijima” napisalo je sedam žena: Viktorija Car, Antina Bratić, Arijana Kladar, Lucija Kuharić, Nives Rogoznica, Milana Romić i Sanja Sarnavka.

 Projektni team

Viktorija Car našla se u ulozi urednice, a Lejla Turčilo (Univerzitet u Sarajevu, Fakultet političkih nauka) i Marko Milosavljević (Univerza v Ljubljani, Fakulteta za družbene vede) preuzeli su ulogu recenzenata.

Što su željeli postići?

Sanja Sarnavka, predsjednica udruge B.a.B.e otvorila je promociju knjge s nekoliko uvodnih riječi. Istaknula je kako je cijeli projekt baziran na istraživanju sadržaja o ljudskim pravima u javnim medijskim servisima i neprofitnim medijima.

Ciljevi su bili dvojaki : utvrditi poštuju li mediji svoje obveze i zadaće propisane zakonom u svezi promocije ljudskih prava te ocijeniti kvalitetu neprofitnih medija. Analizirani su sadržaji priloga na HTV-u i nekoliko neprofitnih medija.

Na temelju dobivenih rezultata zaključila je da je stanje u hrvatskim medijima zabrinjavajuće. No, također je napomenula da se moramo i dalje baviti aktivizmom i upozoravati na probleme.

Nenad Zakošek, dekan Fakulteta političkih znanosti, osvrnuo se na sam razvoj ljudska prava. Smatra da je došlo do transformacije ideje ljudskih prava od simboličkog koncepta, koji su prije zastupale političke i intelektualne elite, do sredstva koje se sada nalazi u rukama građana.

Opću deklaraciju o pravima čovjeka donešenu 1948., smatra iznimno važnim dokumentom i važnim korakom na području ljudskih prava.

Ističe da se institucije (pritom misli i na medije) trebaju više angažirati na području zaštite i promocije ljudskih prava.

Milana Romić, programska voditeljica Kuće ljudskih prava, objasnila je sam princip istraživanja na temelju kojih su došli do rezultata.

Rezultatu su zanimljiv jer su mješavina znanstvenog dijela i aktivističkog diskursa. Nadalje, u samom su istraživanju sudjelovali samih građana koji su bili podijeljeni u dvije fokus grupe.

Viktorija Car, profesorica na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu te ujedno i urednica publikacije, istaknula je kako je iznimo zadovoljna ovim projektom.

Cijeli je projekt opisala kao jednu zanimljivu inicijativu te zahvalila svim svojim suradnicima na predanom i napornom radu.

Cilj joj je bio znanstveni tekst predstaviti publici na jedan zanimljiv i pristupačan način. Upravo se zbog toga osvrnula na zanimljiv dizajn publikacije na koji su svi suradnici iznimno ponosni. Naime, “Putokazi prema slobodnim i odgovornim medijima” osmišljeni su kao novine “upakirane” u poštanski sandučić.

Inovativan i kreativan dizajn publikacije

Zaključak: Mediji su otkrili ljudska prava?

Milana Romić ističe da je konačni cilj da izreka “Mediji su otkrili ljudska prava” vrijedi za sve medije.

Upravo se zbog toga trebamo obrazovati, informirati, proširiti svoje vidike, postati tolerantni i paziti da svojim radom kao budući novinari ne ugrozimo ili povrijedimo nečija ljudska prava.

 

Doris Pinčić i Robert Kurbaša u Čakovcu!

Najnovija komedija Teatra Gavran napunila je Centar za kulturu Čakovec

Najdugovječniji, najpoznatiji i najposjećeniji projekt Centra za kulturu Čakovec jest Tribina Čakovec četvrtkom. Mnogi Čakovčani je od milja zovu Tribina ČČ. Od 1969.godine svakog četvrtka privlači publiku zanimljivim kazališnim predstavama, filmovima ili koncertima.
29.studenog Centar za kulturu Čakovec ugostio je Teatar Gavran. Najnovija komedija Mire Gavrana “Lutka” pokazala se punim pogotkom.

Posjećenost

Više od 500 posjetitelja napunilo je čakovečki Centar za kulturu, a na blagajnama se tražila karta više.

     

                                                  Centar za kulturu Čakovec bio je dupkom pun

Predstava je privukla posjetitelje svih generacija. Umirovoljenici i starija garda Čakovečkih dame došli su se “kulturno uzdizati” i pokazati svoje toalete u društvu. Mladi bračni parovi (čitaj: žene su izvukle svoje muževe iz fotelja i “dovukle” ih u Centar za kulturu) došli su u nadi da će ih ova predstava “naučiti pameti”.

No, bilo je puno i mladih studentica koje su došle uzdisale za Robertom Kurbašom i studenata koji su “slinili” nad istesanim tijelom Doris Pinčić.

 

Studentice oduševljene Robertom Kurbašom                                 Robert Kurbaša & Doris Pinčić

O predstavi

Robert Kurbaša i Doris Pinčić u glavnim ulogama, humorom su savršeno dočarali “tipičan” muško-ženski odnos i ukazali na najčešće pogreške u vezi. Glavni lik Marko, nakon prekida dugogodišnje veze odlučuje da će odsad ženu zamijeniti njenom “savršenijom” inačicom – lutkom.

Koja je ponta predstave?

Nakon brojnih svađa, prepirki i sukoba mišljenja, glavni lik shvaća da je nesretan. Najsavršenije android lutke nije mu pružio ono što traži i želi.

Priča završava katarzičnim završetkom te ukazuje na važnost međusobnog razumijevanja i tolerancije u zajedničkom životu.

Marko i lutka Stela

Što kaže ravnatelj Centra za kulturu Čakovec?

Ravnatelj Centra za kulturu Čakovec, Ladislav Varga, oduševljen je odazivom Čakovčana na predstavu.

“Da. Puna dvorana. Bili su glumci koji su trenutno, znači prva liga na sceni i i Gavran teatar koji je uvijek cijenjen i koji ima svoju publiku.”

Iako je dvorana bila u potpunosti puna te se čak tražila i karta više, ravnatelj Ladislav Varga ističe da to ipak nije dovoljno da bi se pokrili svi troškovi.

“Ako u 40 godina ili u 30 godina postojanja centra vi naučite publiku na jedan nivo, onda nažalost morate imati novaca da bi nivo zadržali. Puno toga ulazi u cijenu jedne predstave. Na kraju krajeva gledatelji to ne moraju znati, niti ih to zanima. Oni dođu pogledati Laru i Kurbašu i njima je to dovoljno.”, ističe ravnatelj.

“Recimo, predstava, pošto je to poslovna tajna nema veze koliko košta, ali nije sa prodanim karatama pokrivena, nego mi moramo još tjedan dana ili dva tjedan igrati film da bi pokrili predstavu. Da ne govorim o plinu, struji, vodi i svemu ostalom što je 500 ljudi potrošilo…”, kaže ravnatelj Varga.

 

 

 

Osnivanje udruge “Fićo klub Međimurje”

Igor i Jasmin svojim specifičnim hobijem plijene pažnju i izmamljuju osmijehe na licima gdje god se pojave

“Vidjeti nešto takvo u današnje vrijeme je nešto posebno. Ljudi su oduševljeni, slikaju se, razgovaraju.” s ushićenjem opisuje Igor.

Njihov hobi nije uobičajen. Ne bave se nogometom, košarkom, a ni sakupljanjem salveta ili poštanskih markica. Oni su jednostavno strastveni zaljubljenici u automobil marke Zastava 750, popularno zvan fićo.

Igorov fićo

Kako je sve počelo?

Oboje su još od dječačkih dana maštali o kupnji fićeka. Prije nekoliko godina napokon im se ukazala prilika. Odlučili su riskirati i ostvariti svoj san.

Igor je u svijet fićeka ušao s prijateljem Mihajelom. Zajedno su kupili, rastavili i “preuredili” svoj prvi fićek. Jasmin pak je krenuo stopama svog prijatelja Marka. On se prvi iz njegovog društva zaljubio u ovaj mali automobil.

Međusobno su se upoznali sasvim slučajno prilikom nabavke dijelova za svoje limene ljubimce. Počeli su razmjenjivati iskustva, popravljati, restaurirati i zajedno upoznavati svijet fićeka. Fićo je zaslužan za to što su danas dobri prijatelji. “Zahvaljujući fićekima našli smo se kao ekipa” prepričava Jasmin.

Igorov i Jasminov limeni ljubimac

Kupili su fićeke,što dalje?

Fićeki su kupljeni. I u voznom su stanju. No, dečkima to nije bilo dovoljno. Oni su željeli da njihovi fićeki imaju “ono nešto”. Stoga su ih odlučili “dotjerati” po svojoj mjeri.

“Fićeki se uređuju i slažu prema originalu ili vlastitim potrebama i preferencijama. Netko želi original,a netko ga preuredi prema nekoj svojoj viziji ili guštu.” kaže Igor. Takvo “dotjerivanje” fićeka financijski jako puno košta. Posebice ako žele nabaviti originalan dio. Dijelovi su skupi, ali i jako rijetki. Prisjećaju se čak i odlazaka u susjedne države po potreban dio.

Nakon kupnje potrebnih dijelova na red dolazi teži posao – slaganje i popravljanje. Igor slovi za glavnog mehaničara u ekipi. Proveo je mnoge neprospavane noći u garaži slažući njihove omiljene limene ljubimace. No, kako kažu, sve odmah zaborave čim sjednu za volan svojih automobila.

        

Popravljanje

Nema prodaje!

Na pitanje o eventualnoj prodaji dobila sam jednoglasan odgovor – prodaja ne dolazi u obzir! Priznaju da je bilo nekoliko primamljivih ponuda poput zamjene fićeka za BMW. No, dečki su ustrajni u svom naumu. “Rijetko tko proda fićek kad ga jednom kupi. Previše je ljubavi, truda i novca uloženo u to.”, dodaje Jasmin.

I ekonomska računica pokazuje da prodaja nije isplativa.  Jasmin je u njega dosad uložio oko osam tisuća eura. Nažalost, na tržištu bi ga mogao prodati za četiri tisuće.

No, najvažnije od svega je što fićo za njih prvenstveno ima sentimentalnu, a ne financijsku vrijednost. “Iako se velika lova uloži u fićek, sve to zaboraviš kad se prvi put provozaš u njemu. Sve zaboraviš i voziš se s osmijehom na licu”, kaže Jasmin.

Mihajel i Igor u fićeku

Kako okupiti zaljubljenike fićeka na jednom mjestu?

I Igor i Jasmin članovi su zagrebačkog “Fićo fan kluba Zagreb”. Udruga godišnje organizira pet-šest susreta. Susreti se održavaju u Međimurju, Zagrebu, Krku i Sloveniji.

Osim ekipe iz Zagreba, jedino su se dečki iz Međimurja aktivnije posvetili svom hobiju. Stoga su došli na ideju da osnuju svoju udrugu na području Međimurske županije. “Smatramo da udruga ima osnove da je osnujemo. Osnivanje udruge nam je veoma važno jer smo do sada organizirali dva susreta koja smo financirali iz svog džepa ili pomoću svojih poznanika.”  kažu dečki.
Udruga bi se bavila vožnjama, popravljanjima, restauriranjem, razmjenom iskustava i druženjem obožavatelja fićeka.

Pripreme za osnivanje udruge u punom su jeku. Osnivačka skupština je održana, a pozicije raspodijeljene.  Jasmin Mađarić postao je predsjednik udruge “Fićo klub Međimurje”, Marko Farkaš potpredsjednik, a Mihajel Žganjar blagajnik i tajnik.

Fićeki u garaži

Sva potrebna papirologija je zatražena i čeka se potvrda. Preostaje samo držati palčeve da dečki uspiju u svojoj nakani.

Također im želim još puno zajedničkih druženja, popravljanja, restauriranja i vožnji u svojim fascinantnim malim automobilima. 🙂
Za kraj pogledajte jedan zanimljiv video o nastanku fićeka.
Do čitanja!

preuzeto s http://www.youtube.com