Tribina “Glavni urednici”

Na tribini je ukazano na nepoštivanje zakonskih odredbi glede donošenja redakcijskih statuta i biranje glavnih urednika prema principu podobnosti.

Tribina pod nazivom “Glavni urednici” održana 9.siječnja u Hrvatskom novinarskom društvu, okupila je mnoga poznata imena hrvatske medijske scene. Devet gostiju odazvalo se pozivu i prihvatilo sudjelovati na 3.po redu Novinarskoj srijedi. Velika dvorana Hrvatskog novinarskog društva bila je premala za sve zainteresirane građane i medija.

Puna dvorana HND-a

Tko su bili gosti predavači?

Sudionici tribine: Slavica Lukić (potpredsjednica HND-a), Renato Ivanuš (glavni urednik 24sata), Alemka Lisinski (glavna urednica t-portala), Branko Tuđen (bivši glavni urednik Večernjeg lista), Gordana Vilović (profesorica na Fakultetu političkih znanosti), Dražen Vukov Colić (bivši glavni urednik Danasa), Borna Keserović (bivši glavni urednik Foruma i sadašnji glavni urednik 21.stoljeća), Krešimir Fijačko (bivši glavni urednik Vjesnika). Raspravu je moderirao Dražen Ćurić.

Gosti tribine

Tko se nije odazvao?

Na samom početku veći interes izazvalo je pitanje tko NIJE došao, umjesto pitanja tko je došao. Urednici, moglo bi se reći najvažnijih medija u Hrvatskoj, nisu se pojavili.Među njima se nalaze Mladen Pleše, Dean Šoša, Goran Ogurlić i drugi. Bilo je svakojakih opravdanja. Od redakcijskih obaveza, skijanja, bolesti djece do jednostavnog odbijanja sudjelovanja u svemu što ima veze s HND-om.
Sami novinari prokomentirali su njihov nedolazak. Većina njih složila se da se nisu pojavili jer bi osjećali nelagodu prilikom suočavanja s novinarima i pitanjima. Također smatraju da izbjegavanje javnog nastupa svjedoči o stanju u hrvatskim medijima.

Kako bi trebalo birati glavne urednike?

Slavica Lukić, potpredsjednica HND-a kaže da se kod urednika javlja problem podvojene lojalnosti. S jedne strane trebaju biti vjerni vlasniku medija, a s druge kupcima. Dodaje da je u današnje vrijeme raširen trend lojalnosti samo jednoj strani – poslodavcu. Sve se češće na poziciju glavnog urednika postavlja mlad, neiskusan novinar, bez značajnijeg iskustav i novinarske karijere. Glavni kriteriji pri odabiru postaju lojalnost i spremnost da se bespogovorno ispune očekivanja poslodavca.

Ništa od redakcijskog statuta

Što se samog odabira glavnog urednika tiče, Lukićeva ističe svoje vlastito iskustvo. 2004. godine na snagu stupa novi Zakon o medijima. Na temelju tog Zakona napisala je prijedlog redakcijskog statuta prema kojem bi novinari mogli utjecati na izbor glavnog urednika. Poslodavac je pokušao izmijeniti nekoliko ključnih odredbi, nije bio spreman na kompromis te statut ni dan danas nije donesen. Kaže da je Zakon o medijima iz 2004. godine ostao samo mrtvo slovo na papiru. Pohvaljuje Vladu koja je počela rješavati ovaj problem tako što je već održala nekoliko sastanaka s predstavnicima.

Borna Keserović, Dražen Vukov Colić, Gordana Vilović, Branko Tuđen, Alemka Lisinski, Renato Ivanuš i Slavica Lukić

Tko će koga, ako ne svoj svoga (braniti)?

S druge strane Renato Ivanuš, Borna Keserović i Alemka Lisinski staju u obranu glavnih urednika.

Ivanuš stiče da oni “nisu pali s Marsa” već imaju karijeru iza sebe. Odlučno tvrdi da na svojoj koži još nikad nije doživio pritisak poslodavca ili miješanje u njegov posao. Kaže da glavni urednik u dogovoru s predstavnikom vlasnika kreira uređivačku politiku.

Keserović vidno okreće priču u svoju korist. Prošlog puta, na tribini “Gašenje medija”, jasno je istaknuo da 21.stoljeće ne stoji dobro, da će se vjerojatno ugasiti za manje od godinu dana te da se zasigurno do samog kraja neće znati pravi vlasnik novina. Ovog puta priča se vidno izmijenila. 21. stoljeće su novine transparentne da transparentnije biti ne mogu, vlasnik i izdavač im je Marijan Jurleka, a pritom im prodaja cvijeta i jedine su novine koje zapošljavaju novinare. Što se to tako bitno promijenilo u proteklih mjesec dana? Očito sve! I da, kako kaže, nikad nije osjetio pritisak vlasnika.

Alemka Lisinski, glavna urednica t-portala, također nije rekla ništa protiv svog vlasnika. Ističe da je svaki događaj koji se dogodi u T-Hrvatskom Telekomu tretiran na t-portalu kao i svaki drugi te da pritom ima puno podršku uprave. “Da se osjećam produženom rukom Ivice Mudrinića, ne bih radila ovaj posao.”, odgovara Lisinskijeva na provokacije moderatora Dražena Ćurića i dodaje da je okusila pritiske koji su dolazili sa strane, ali ne i od vlasnika.

Moderator Dražen Ćurić

Tko se ne boji priznati?

Naravno, pritisak je priznat samo u slučaju već ugašenih medija (Danas i Vjesnik) te u kontestu prijašnjeg političkog režima (za vrijeme komunizma i Tuđmana). Krešimir Fijačko kaže da je za vrijeme komunizma bilo manje pritisaka nego 93. i 94. Branko Tuđen, bivši glavni urednik Večernjeg lista priznaje: “sad kad čitam neke tekstove mi je neugodno, no onda se nije moglo drugačije.”

Kakvo je stanje?

Profesorica s Fakulteta političkih znanosti, Gordana Vilović, nije nimalo optimistična. “Stanje u Hrvatskoj je puno lošije nego u ostatku Europe, no isto je na Balkanu.”, tvrdi. Prema njenu mišljenju novinarstvo je u Hrvatskoj na samrtnoj postelji. Novinare smatra inteligentnim ljudima koji se ne bi smjeli u potpunosti predavati vlasnicima medija. Također treba doći do razbijanja zidova između novinara i glavnog urednika da bi se poboljšala njihova suradnja.

Dražen Vukov Colić, Gordana Vilović, Branko Tuđen, Alemka Lisinski

 

Kakve je sudbina medija u Hrvatskoj?

Hrvatsko novinarsko društvo 12.prosinca organiziralo je 2. po redu Novinarsku tribinu srijedom pod nazivom “Gašenje medija”

Kako stoje hrvatski mediji?

Novinarstvo u Hrvatskoj je u iznimno lošem stanju. Osim senzacionalizma i žutila koji su preplavili još uvijek “žive” medije, puno njih suočava se s borbom za opstanak. Recesija i kriza ostavili su svoj trag i u novinarstvu, posebice tiskanom.

Poznati inozemni naslovi poput Financial Timesa i Newsweeka ugasili su svoja tiskana izdanja. U Hrvatskoj su u prošloj 2012. godini prestali izlaziti značajni mediji : Vjesnik, Nacional i Forum.

Mediji ugašeni u 2012.godini

Mnogi novinari ostaju bez posla i postaju samo još jedna brojka na listi nezaposlenih. Ostali mediji nastoje preživjeti krizu i očuvati radna mjesta dok im nad glavom visi zastrašujuće pitanje: “Tko je sljedeći?”

Tko je sljedeći?

Upravo se o ovim temama promišljalo i razgovaralo na tribini održanoj u Hrvatskom novinarskom društvu 12.prosinca. Tribina intrigantnog naziva “Gašenje medija” okupila je mnoge novinare, urednike i zainteresirane građane. Govornici na tribini bili su eminentni novinari i (bivši) urednici “ugašenih novina” u Hrvatskoj:

dr.Jelena Jurišić (profesorica na Hrvatskim studijima), Borna Keserović (prije Forum, sada urednik 21.stoljeća), Iva Borković (Vjesnik), Ivica Đikić (Feral), Ante Pavić (Business.hr), Brako Vukšić (saborski Odbor za medije), Ana Raič-Knežević (HND), Andrej Matijašević (Sindikat novinara Hrvatske) i moderator Marinko Jurasić.

Panelisti i moderator

O čemu je bila riječ?

Govornici su pretežno pričali o svojim iskustvima u “ugašenim medijima” i kritički se osvrnuli na današnje stanje na medijskoj sceni.

Jelena Jurišić, profesorica na Hrvatskim studijima, nazvala je današnje stanje u novinarstvu kloniranjem, kanibalizacijom vijesti i novinarstvom copy-paste.

Također je nadodala da je u neoliberalnoj demokraciji jedni cilj profit. U želji za profitom mediji zaboravljaju da imaju i društvenu uloge već svoje čitatelje vide samo kao kupce ili potrošače.

“Novinarski tekst je prilog reklami”, ističe Jurišićeva. Prema njenu mišljenju uzrok tome su vlasnici medija. Oni vide samo profit i podređuju se oglašivačima, čime se mediji srozavaju na razinu industrija. U drugi se plan stavlja društvena uloga medija – oblikovanje javnog mnijenja i kritičko promišljanje. Time ukazuje na još jedan problem novinarstva koi postaje sveprisutan – prikriveno oglašavanje.

Tko je KRIVAC?

Država?

Vjesnik je jedna od novina koja je ugašena prošle godine. Prestao je izlaziti nakon 72 godine postojanja na tržištu.

Osim krize i pojave Interneta, Iva Borković krivi i same vlasnike medija za propast. “Vjesnik je također imao svog vlasnika, no tragično je što je to država”, dodaje Borkovićeva.

Vjesnik nije u probleme upao preko noći. 20 se godina borio s problemima, a država je tih 20 godina mirno gledala njegovu propast. Nije odlučila intervenirati i spasiti ga. Ostala je gluha na zahtjeve novinara i izradu Zakona o Vjesniku. Umjesto da ga okrene javnosti, država ga je uporno  koristila kao političko sredstvo i državno glasilo. Vjesnik je time bio osuđen na propast.

Vjesnik

Vlasnici preko medija “peru novac”?

Ante Pavić iz Business.hr-a također prstom upire na vlasnike medija. Iz svog iskustva govori da vlasnici osnivaju različite business media grupe pri čemu medije koriste za prebacivanje novca. Javno priznaje: “Kroz Business.hr kao kroz sito su prelazile različite firme, novac!” Kao primjer tome navodi da je Business.hr imao 82 milijuna dobiti, no prikazivao se kao gubitaš.

Novinari su sami krivi za propast?

Velika hajka digla se nakon govora Branka Vukšića, predsjednika Odbora za informiranje, informatizaciju i medije u Hrvatskom saboru. On je prikazao i drugu stranu medalje, što se očigledno nije svidjelo prisutnim novinarima.

Dok novinari najčešće za sve krive politiku, Vukšić im poručuje: “Sve ovisi o vama. I ne slažem se da politika nije partner. Na politiku se može utjecati da postane partner.” Dodaje da se novinari moraju angažirati, biti složni i sami potaknuti promjene.

Koji su razlozi popadanja medija?

Nedostatak oglasa?

“Feral se ugasio jer mu je u zadnje 3-4 godine falilo otprilike 10.000 eura mjesečno da pokrije troškove”, kaže Ivica Đikić te dodaje “Nismo mogli riješiti problem oglašavanja na 2-3 strane po broju da bismo mogli uspjeti.”

Problem nije bila nezainteresiranost oglašivača. Oglašivači su bili zainteresirani jer je Feral bila čitana i cijenjena novina. “No politički nije bilo oportuno oglašavati se u Feralu”, ističe. Podzemene kampanje vođene protiv Ferala naposljetku su “otjerale” oglašivače.

Đikić je na kraju iskazo i svoj skepticizam prema novoj Vladi. Kaže da država mora prisliti i natjerati privatne vlasnike da rade kvalitetne i kritičke novine. No, smatra da nema interesa u vladajućoj strukturi da se radi takva vrsta medija. Ističe da ne vidi državu kao deus ex machinu koja može riješiti ama baš sve probleme novinarstva. Država može samo pokazati smjer i prisiliti vlasnike medija da se bave novinarstvom.

Ante Pavić i Ivica Đikić

Pad tiraže?

Bivši urednik još jednog ugašenog medija Foruma, Borna Keserović, smatra da je nedostatak oglasa samo floskula koju koriste mediji kao opravdanje. Prema njegovu mišljenju, razlog je godišnji pad tiraže koji iznosi između 10 i 30%.

Keserović ima krajnje loše mišljenje o današnjim novinama. Smatra da “Novine više nisu industrija. One su tamo gdje su počele – PR, pamfleti, bilteni koji ne trebaju ni politici ni oglašivačima.”. Dodaje da se danas traže plaćeni oglasi lijepo upakirani prikrivenim oglašavanjem. Politika pritom ni ne pokušava prikriti da ekspolatira medije u svoju korist.

Još jedan od problem koji je istaknuo odnosi se na kvalitetu sadržaja. Ističe da nije teško napraviti medij koji će biti čitan, zanimljiv i komercijalan. Problem leži u tome što se ne cijeni kvalitetan rad. Privatni vlasnici ne žele platiti istraživanja i dobiti kvalitetan sadržaj. Već se objavljuje nekvalitetan sadržaj, smanjuje se broj čitatelja i dolazi do gašenja medija.

Borna Keserović, bivši glavni urednik Foruma, a sadašnji glavni urednik 21.stoljeća

Tko može pomoći?

Novinari financijski nisu previše samostalni. Suočeni su s masovnim otkazima, smanjenjima plaće ili ne dobivanjem plaće. Najčešće se upravo zbog financijskih poteškoća najprije iščlanjuju iz Hrvatskog novinarskog društva i Sindikata novinara Hrvatske, smatra Ana Raič-Knežević iz Novog lista. Broj novinara time je iznimno reduciran.

Andrej Matijašević iz Sindikata novinara Hrvatske nadovezuje se na riječi Ane Raič-Knežević. Ukazao je na statističke podatke: izgubljeno je 200 radnih mjesta u protekle 2 godine, a plaće u novinarstvu pale su za 20%.

Moderator Marinko Jurasić tvrdi da su krivci sami novinari i da samo oni mogu promijeniti ovu situaciju. Kaže “Problem je u nama novinarima.” te dodaje da “Nema ozbiljne, kritičke mase koja shvaća što se dešava.”. Kao jednu od prepreka vidi i nesređeno medijsko zakonodavstvo.

Branko Vukšić iskopao je na površinu jedan od gorućih problema koji se konstantno gura pod tepih – problem licenci. Šokantno, ali nažalost istinito tvrdi: “Vi možete osnovati medij bez jednog novinara. Jer novinar je onaj koji piše.”. Moram priznati da i mene kao buduću novinarku ovakvo stanje zabrinjava i frustrira. Danas novinar može biti svatko tko zna sročiti nekoliko rečenica. Vukšić je također spoznao važnost ovog problema. Zato poziva novinare da se ujedine, iniciraju i zatraže od Odbora za medije da se nešto promijeni. Dodaje da se problemi neće riješiti sami od sebe, već je potrebno donijeti medijsku strategiju.

Iva Borković, Ante Pavić, Ivica Đikić, Borna Keserović i Branko Vukšić

Moguća rješenja iliti fiks ideje

Licenciranje koje je predložio Vukšić, izazva je burne reakcije javnosti. Jedna strana podržava licenciranje (pretpostavljam oni koji su završili novinarstvo). Italija i Belgija navedene su kao zemlje u kojima postoje licence za novinare i u kojima takav sustav savršeno funkcionira. S druge strane bilo je i onih koji se tome protive (vjerojatno oni koji veze s novinarstvom nemaju). Takvi su igrali na kartu slobode izražavanja. Iz publike su se čule floskule da je sloboda izražavanja važnija od licenciranja (dobro da nisu i 1.amandman Ustava SAD-a spomenuli).

Kao jedno od mogućih rješenja uzeto je u obzir i formuliranje novog zakona. No, i ta je ideja imala svoje pobornike i protivnike. Najčešće primjedba bila je: “Imamo već dosta zakona, ne treba nam još jedan!”

Nekolicina entuzijasta predložila je da HND kupi Vjesnik i da se onda vidi koliko novinari vrijede. Neki su se jako zagrijali za tu ideju, dok su se drugi samo podsmjehivali i kolutali očima.

Promišljanja jedne studentice

Nakon slušanja ove tribine osjećala sam se jadno. Kao dijete kojem netko oduzme najdražu igračku. Glavom su mi zujale različite misli. Od toga da sam trebala slušati mamu kad mi je govorila da upišem farmaciju. O tome da je sve što nas uče na fakultetu laž. Do toga da neću moći naći posao i da ću postati samo još jedno ime na popisu nezaposlenih.

Sažetak ove tribine: mlaćenje prazne slame. Najveći problem vidim u tome što novinari nisu složni i ujedinjeni. Svatko ima neku svoju viziju, svoju fiks ideju i svoje želje. Način na koji to pokušavaju izraziti još je gori. Ponašali su se ko’ djece u vrtiću. Ne, djeca barem slušaju jedni druge. Konstantno su jedni drugima upadali u riječ, nadvikivali se i dobacivali neumjesne komentare. Zar zaista ne shvaćaju da im je jedno zajedničko – ova surova stvarnost? Zar ne shvaćaju da moraju naći neki kompromis žele li promijeniti stvari? Zar ne shvaćaju da samo ujedinjeni mogu nešto postići? Žalosno. Žalosno je što misle da će netko drugi riještiti njihove probleme, umjesto da se sami pokrenu. Žalosno je što sam na 4.godini studija novinarstva shvatila da su novinari sami krivi za situaciju u kojoj se nalaze.